Ljudska je slabost u tome da uvijek hoće saznati ono što uopće ne želi znati.
Sve su promjene tužne, čak i one koje najviše želimo, jer ono što ostavljamo, to je dio nas samih; treba umrijeti za jedan život da bi se ušlo u drugi.
U tragediji uvijek sudjelujemo. Komediju samo promatramo.
Trpljenje je najjače sredstvo što spašava i posvećuje duše.
Ogledalo je moj najbolji prijatelj jer kad ja plačem, ono se nikada ne smije.
Nitko nije ništa, nikada, postigao sa suzama.
Bol je neizbježna, patnja je, međutim, stvar izbora.
Ljudi plaču ne zato što su slabi, nego zato što su bili predugo jaki.
Patnje su naši najbolji učitelji. Čovjek kroz suze vidi dalje nego teleskopom. Žalost bi morala biti učiteljica mudrosti.
Rane mogu biti fatalne ili s vremenom srastati u ožiljke. Takvi ožiljci pričaju priče.
Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje.
Patnje su značka pravog učeništva. Učenik nije iznad svog učitelja. Slijediti Krista znači passio passiva, jer patnje moramo trpjeti.
Što je život – trpljenje. Mora li biti tako? Mora. Je li moguć život bez trpljenja? Nije.
Ništa nije trajno u ovom čudnom svijetu. Čak ni naši problemi.
Čovjek kojega bol ne odgaja ostaje uvijek dijete.
Stara tuga, usled velike tajne života ljudskog, potpuno prelazi u tihu i umilnu radost.
Ako si strpljiv u jednom momentu ljutnje, izbeći ćeš sto dana tuge.
Treba imati mnogo mudrosti, pa znati ostareti bez ružnoće, bez pakosti i bez tuge – tri kobne stvari koje idu zajedno.
Ne možete zamisliti kakva tuga i srdžba obuzimaju dušu kada veliku ideju, koju odavno poštujemo kao svoju svetinju, dohvate nevešti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami.
Tuga prenosi čoveka iz veće savršenosti u manju.
Nema lepše nade od one što je nikla iz tuge i nema lepših snova od onih što ih rađa bol.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u njega može više radosti stati.