Tužni citati


Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.

Nekad nismo sretni, nismo ni tužni. Ravnodušni smo. Igramo se na klackalici tuge i sreće. Onda tuga prevagne, a mi depresivni, sanjamo o sreći kao spasenju. Poslije, kad tuga nestane, zaista postajemo sretniji, ne razmišljajući da je to samo zato što više nismo tužni. A zar na početku nismo bili u boljoj poziciji?

Nema tužnijeg prizora od mladog pesimiste.

Tužna je stvar nemati prijatelje, ali je još tužnija stvar nemati neprijatelje.

Suze u oku, tuga u srcu svi moji dani tužni su sad.

Zbog tebe su neki dani zbilja bili veseli neki su mi bili tužni, a neki su mi prisjeli...

Mnogo smo toga prošli, a gle do čega smo došli da smo tužni oboje, sve umire.

Dan po dan prolazi i jesen je došla, sa drveća lišće palo je davno, malo sam tužniji od prošlog ljeta proći će mi mladost kao mirna rijeka.

A ti me guraš na dno, vidim priželjkuješ to da sam u vjećnim nočima, al meni tu je kraj o da li vidiš sjaj u ovim tužnim očima...

Sve je prazno i park i klupa i školska kreda više ne piše da znaš samo kako smo tužni sišla bi dolje i otišla ne bi više.

Dobri nalazili loše tužni sretne ljubili ja i ti se nismo još usudili ali, znam dogodit će se to ja u zraku osjećam.

Ja tražim grad od osmijeha, gdje svi su nasmijani.Gdje nema tužnih lica, možda na drugoj svijetskoj strani.

Tužni su mi dani zbog nas pitam se gdje ljubav stanuje jer sve me još veže za tebe i tužni su mi dani zbog nas ljubav nije iskrena i znam da nisi kraj htio ti.

Zasto su muške pjesme tužnije kad ženško srce je puno ranjivije zašto uz muške pjesme se popije a kada smo i mi tužne se ne smije nije pošteno.

Najtužniji dan u mom životu je bio kad sam shvatio da sam bolji od svog tate u bilo čemu.Bart je to shvatio sa četiri godine.

Nemoj pogled da sakrivaš znam da sada drugu želiš makar jedan tužni pozdrav možeš sa mnom da podijeliš.

Ta žena se pred svima pojavljuje sa krilima, a samo ona i samo ja znamo da je demon sa tužnim likom iznevjerene žene. Demon poslan da me muči, da s vremena na vrijeme promješa čorbu u mom kazanu savjesti i stvori talase, a kada se sve struje smire dolazi mi u snove sa suzama u očima i oproštajem na usnama.

Ljudski su glasovi tužni i zli,to možda nisu ljudi k'o mi!

Onaj ko kaže da zagrljaj ne boli, očigledno nije probao onaj oproštajni. Ništa ne boli kao kad znaš da nekoga grliš posljednji put.

Biće ti jednom žao kad čuješ ko je sve uspeo u ljubavi, a mi nismo.

Najgore je kad nedostaje neko ko nikada ni nije bio tu.

Niko ne može da te ne voli više nego osoba koja te je jednom volela.

Ljudi nam uglavnom urade ono što su rekli da nam nikada neće uraditi.

Evo priznajem ti, fališ mi. Fali mi svaki dio tebe. Fali mi svaki tvoj pogled. Svaki tvoj izraz lica mi fali. A fali mi i onaj stari ja, pored tebe..

Učinilo mi se na trenutak da me voliš. Ne brini,prošlo me je…

U moru nekih lica meni tvoje još nedostaje…

Izgubiš nešto što nikada ustvari nisi ni imao. I pitaš se zašto toliko boli. Ironija. Nikad ti u potpunosti nije pripadalo, a osjećaš kao da je neko naglo istrgnuo dio tebe, bole te prekinuti snovi i tražiš krivca za srušeni dvorac od vlastitih iluzija. Bojiš se čak i sam sebi priznati da si jedini krivac ti, jer si dozvolio da ti se uvuče pod kožu nešto što je bilo izgubljeno i prije nego što ti se približilo.

Duša je čudna stvar. Reklo bi se da ne postoji, sve dok ne postanemo tužni. Tad je jedino osjetimo. Onda kad zaboli.

Ne možes emocije staviti “na čekanje”… Ne možeš… Ne ide…

Apsolutno nisam znao ništa o njoj. Viđao sam je par puta kako stoji naslonjena na neki glupi zid hodnika i sluša neku svoju, vjerovatno, glupu muziku. Mrzio sam njen glupi osmijeh koji je nosila sa sobom čak i kada je padala kiša. Mrzio sam njen veseli hod, njena glupa, previše vedra javljanja i mahanja, njene glupe drugarice s kojima se nikad nije uklapala i mrzio sam cijelu njenu glupavu pojavu.. A najviše.. Najviše sam mrzio to što sam htio da stojim naslonjen na taj glupi zid i slušam s njom njenu glupu muziku, dok se ona glupavo smiješi i previše veselo javlja svojim glupim drugaricama.. Eto. I ja sam htio da budem nešto glupo njeno.

Nakon svih poraza zapitam se da li je vrijedilo? I slobodno mogu reći da jeste. Bol me je naučila da cijenim ono što mi pripada. I ma koliku vrijednost u tuđim očima imalo, za mene je cijeli svijet.

Znate li zašto smo ponekad razočarani? Vjerujemo da su drugi spremni učiniti ono što bi mi za njih učinili.

I dođe do zasićenja, sve postane monotono, beg od ljudi, skrivanje od sveta, povlačenje u sebe.. A onda? Sekunde traju kao večnost, borba sa unutrašnjim silama i očajnička želja za iskrenim zagrljajem.

Pustio sam pjesmu da odsvira do kraja. Opet u meni otvara se jedna knjiga stara, prepuna uspomena, davnih zagljaja, jedne izgubljene osobe.

I uvek ostaje ona osoba koje ćeš ostati željan celog života i onaj strah dok brojiš pobede i poraze. Nekim pričama o ljubavi, uvek fale poslednje stranice…

Sjećam se kad sam ti umjesto: ‘Volim te’, rekla: ‘Slobodno idi’. Žao mi je, ali nisam se htjela boriti za nekoga kome je odlazak uvijek najbolja opcija.

Već je dugo bila svesna da se deo nje nikad neće odreći tog čoveka. Bio je to osećaj sa kojim je morala živeti, koji je morala prihvatiti, kao što čovek prihvata bol koja je stalno prisutna i stalno ga prati.

Kad ljudima služiš kao rame za plakanje, na kraju shvatiš da moraš i sebi. Nema ko drugi.

Volela je zimu, decembar i ovu hladnoću. Volela je, jer samo to joj je ostalo od njega, ostalo da podseća na ono što je bilo, a kao da nije. Sama zima opisivala je njeno stanje. Poželjna, ali hladna. Takva je postala posle njega.

Pojedinim ljudima nemoguće je vratiti vjeru u ljubav i ne krivite njih zbog toga. Ne, nipošto. Jer, ti isti ljudi su nekada vjerovali svima. U svaku riječ. U svako obećanje. U svaki osmijeh što ih je skupo koštao. Koštao života.

Zapamti kako si plakala po cijelu noć. Zaboravi kako ste bliski jednom bili. Zapamti da je lagao da te je volio. Zapamti da neće više biti poruka za laku noć i dobro jutro. Zaboravi njegov hod. Zaboravi način na koji ti je pričao. Zaboravi stvari koje ti je govorio. Zapamti, OTIŠAO JE. Zaboravi njegov osmijeh, zaboravi njegov glas. Zaboravi dopisivanje po cijeli dan. Zaboravi sve lijepe riječi koje ti je rekao. Zaboravi vrijeme koje je tako brzo prošlo. Zaboravi ljubav koja je bila samo dio prošlosti. Zaboravi da je rekao kako te nikada neće ostaviti..

Fališ mi, ali već sam navikla da živim s tim osjećajem da jedan dio mene nedostaje. I sve je uredu. Zaista, jeste. Sretna sam. Imam džepove pune snova, u rukama čitav svemir, kofere krcate zagrljajima i divnim uspomenama. E ,vidiš, tu možda i jeste problem… Te uspomene, đavo da ih nosi, ožive pred spavanje i ne daju mira. Iskradu se zaboravu oni prvi pogledi, osmjesi i sve što smo prošli skupa. Zafali onaj dobro poznat glas i tvoj zagrljaj, poljubac za laku noć i rame na kojem ću da utonem u carstvo snova. Ali s prvim sunčevim zracima povući će se uspomene u svoje tajne odaje, sve dok ponovo ne padne noć i ja pokušam da sklopim oči..

Da. Ovo je dobro. Da konačno krenem. Da se vratim životu. Da se doteram kao nekada. Da nalakiram iskrzale nokte. Da stavim šminku na ovo izbledelo lice od suza. Da se smejem… Ponovo. Biće teško. Biće katastrofalno.

Ali izgubila sma veru u ljubav. Izgubila sam veru u veze. Gradite nešto. Brižljivo zidate, da bi na kraju? Puklo. Ništa večno ne traje. Zašto onda dajemo sebe u veze? Zašto investiramo svoju dušu, kada znamo da će pre ili kasnije propasti…

Boli me. Ovo nije onaj oštar histeričan bol kada se gušite u suzama. Ovo je onaj bol, tup bol… kada umirete postepeno. Kada ste svesni ispravnosti postpuka, kada vam ona mrva hrabrosti ne fali… Ali vas boli… Boli vas život, bole vas ljudi, bole vas sećanja, spoticanja, želje, uzaludan trud.

Nikada ne zaboravljamo one koji su dotakli naše srce. Bez obzira da li su ga slomili ili su ga izlečili.

Bol pripada onome ko ga osjeća i ne postoji riječ koja bi ga objasnila, niti učinila da se bolje osjeća onaj ko pati.

Nismo zahvalni na tome što nam je podaren život, ne poštujemo dovoljno ljude oko sebe. Ne pružamo dovoljno ljubavi onima koji se žrtvuju za nas, ne vidimo ih dok nas ne napuste, zauvijek…

I onda shvatiš da onu pravu sretneš samo jednom u životu… I nikad više. Da su samo jedne najdraže oči, samo jedan zagrljaj u koji se savršeno uklapaš. Jedan osmijeh kojem se uvijek obraduješ. I onda kada to izgubiš, cijeli život tragaš za takvom istom, pravom. Ali je nikad ne nađeš. I sa svakom pogrešnom, uvijek se vraćaš njoj, jedinoj pravoj. Koja je daleko našla ono što joj ti nikad nisi pružio. A mogao si..

Obrazi su mi odavno postali otporni na suze, ali ove su se slijevale niz srce i potapale dušu. Gurale je u ponor. Zamaglile sve izlaze. I nisam vidjela ništa. Ništa osim uspomena.

Ponekad si toliko gladan ljubavi i pažnje, ali šutiš i nadaš se da će neko uspjeti vidjeti tugu u tvom pogledu.

Toliko je osoba na svijetu koje bi učinile sve za tvoj osmijeh. Zašto ti želiš onog koji ti pruža samo suze?

Istina je da nam svima nedostaje neko, i da želimo da i mi njemu nedostajemo.

Umorna sam od lažnih prijatelja, pogrešnih osoba, pregaženih obećanja i noći provedenih razmišljajući gde sam to pogriješila.

Jednoga dana na radiju čuješ pesmu koju ste oboje voleli i ne rasplačeš se. Probudiš se jednog jutra i oni nisu prvo na šta pomisliš, a ni poslednje pre nego što noću zaspiš. Ne vidiš više njihovo lice kad sklopiš oči, ili u gomili kad šetaš ulicom. I kad te neko nasmeje, ili rasplače, ne poželiš da to podeliš s njima. Zaboraviš njihov telefonski broj, možda čak i njihov rođendan i vašu godišnjicu, ali nikad ne zaboraviš njih.

Bila je pogrešna na pravi način. Bila je posebna. Moja. Ni sve one što su došle poslije, nisu je zamijenile. Vrijeme prolazi, ali nju ne briše… I nema veze što nas sudbina nije planirala, ona ostaje u meni, zauvijek.

Ponekad, kad najmanje očekujem, nešto me podsjeti na njega. Na nas. Na našu prokockanu ljubav. Bilo da je to ljubavni test u časopisu ili bašta restorana prepuna zaljubljenih parova. Ponekad ne mogu da se ne zapitam kako bi moj život izgledao da nije ispalo ovako. Kako bi bilo da smo i dalje zajedno? Da li bismo bili sretni do kraja života?

Ljudi koje volimo uvek odlaze prerano, bez obzira na to koliko imaju godina.

Mila, nemoj plakati. Smiri se, napokon je gotovo sve. Sve one noći kad si razmišljala gde je, s kim je, nema ih više. Svi oni dani kad si ga molila da se vidite, da ga poljubiš, nema ih. Nema ni njega, sada imaš mir, ali ne samo to. Imaš novu priliku da upoznaš nekoga ko je stvarno vredan, zbog kojeg ćeš plakati od sreće jer ga imaš.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nismo zajedno, a meni i dalje fale one naše priče ujutru i naveče. I uvijek kad krenem spavati i kad se proudim ujutru, pogledam ima li tvoj propušten poziv, ali nažalost nisam ga ugledala već mjesecima..

A najteže je krenuti dalje. Nastaviti kao da nikada ništa nije bilo. Da više ne razmišljaš o prošlosti nego samo o budućnosti. Ustajati svako jutro nasmejana. Poverovati opet nekome i opet se nadati da nisu svi isti.

Dođe to tako da zbog njega ne možeš druge ni da pogledaš, jer se nadaš da tamo negde, kilometrima udaljen, on misli na tebe isto tako kao što i ti misliš na njega. Ta prokleta nada… ona jedina ostaje kada svi drugi odu.

Ona se jednostavno navikla na sve, vremenom. Shvatila je da će jedna osoba uvijek ostati u sjećanju, shvatila da će jedan djelić njenog srca uvijek pripadati nekome ko se nje i ne sjeća. I ostala je nada da će se jednog dana pojaviti osoba koja će je oraspoložiti, koja će joj vratiti njen izgubljeni djelić… Tako, dok ga čeka, posluša par tužnih pjesama, prisjeti se najljepših uspomena, pusti poneku suzu, brzo ju obriše, a potom se nasmije sama sebi i odluči da mora krenuti dalje, život to očekuje od nje.

Povremeno pročitam tvoje stare poruke…Povrijedim već povrijeđeno srce… Spustim glavu i prošapućem – Gdje smo sada mi? Gdje su one riječi velike?

Ako prolaziš kroz težak životni period, i pitaš se gdje je sada Bog. Sjeti se, učitelj uvijek šuti za vrijeme testa.

Biću ja u redu. Samo me pusti na sekundu. Možda par minuta. Ako potraje nekoliko dana, ne čudi se. Slučajno koji mesec… Ko zna, godina dana brzo prođe. Strpi se samo jednu malu neprimetnu večnost da te prebolim i zaboravim.

Plačem zbog gubitka nečega što nisam ni imala. Kako glupo. Oplakujem nešto što  nikad nije bilo – svoje propale nade, svoje propale snove i svoja gorka očekivanja.

Dosta je! Ostavi već jednom prošlost iza sebe jer nikada nećeš biti mlađa nego što si sad, a vjeruj premlada si da bi bila slomljena. Dobro je. Razmišljala si. Prevrtala uspomene po tisuću puta. Plakala si. Mučila se ali i naučila. Boljelo je, da. Prvi put si umrla i ostala živa. To je najgore. Tko to preživi nije isti više. Mala, to vidiš i sama. Dio tebe još umire, pusti ga da umre. Neka ide, nek’ ga nema. Inače više neće biti tebe. A bilo bi šteta da izgubiš i budućnost zbog nekog za kog ne možeš ni reći koju je ulogu igrao u tvom životu. Dobro je. Udahni. Izdahni. Pusti tu suzu što je krenula. A sad s njom pusti i njega.. Pusti prošlost da bude prošlost!

I hajde, dođi mi već jednom. Isuviše dugo gorim od želje da te osjetim kraj sebe. Ugasi telefone, zaboravi adresu da se nikad ne vratiš tamo odakle dolaziš. Dođi i ponesi tvoj osmijeh i ljubav koju mi iz dana u dan dokazuješ. Dođi da se smijemo zajedno. Da se ljubimo na kiši. Dođi da šetamo gradom zagrljeni. Dođi da osjetim miris tvoje kose. Dođi da ti kažem koliko je bolio svaki dan čekanja…

Bila je realna. Zna da njih dvoje nemaju budućnost, da će se sve verovatno završiti u suzama – njenim, naravno – ali ne mari.

Stalno je govorila: nikad više. A opet bi mu se nakon nekog vremena vratila. Stalno je plakala zbog njega, al’ nakon samo jednog osmeha koji bi on izazvao sve bi zaboravila.

Sjećate li se kad smo bili mali? Pa kad se zamagle stakla na prozoru, crtamo po njima. I onda nam kažu: ‘Nemoj pisati, ostat će tragovi.’ E sad bi nam puno više značilo da kažu: ‘Nemoj voljeti.’ Znaš šta se događa. Samo se sjeti zamagljenog prozora..

Ako ikad više pustim suzu zbog tebe, dignut ću glavu tako visoko, da ne padne toliko nisko koliko si ti pao u mojim očima.

Ne brini, lako ću ja pronaći nekoga ko će me razočarati kao ti. Probaj ti pronaći nekoga ko će te čekati i voleti kao ja. Šta misliš, hoćeš li moći?

Izvinjenja nisu ”Delete” na računaru. Uvek nešto ostaje.

Zaljubiš se, zavoliš nekoga, daju ti pravo da veruješ u sreću, a onda ti uzmu to. I ostave ti samo rupu u grudima gde tišina kuca umesto srca.

Kad te izdaju, isto je kao da su ti ruke slomili.. Oprostiti možeš, ali zagrliti teško.

Najbolje su one ljubavi posle kojih ne ostaje mržnja nego tiho žaljenje, sećanje i ona praznina u srcu koju niko ne može da ispuni.

Želim ti sreću u traženju nekoga kome je stalo kao meni, ko te razume kao ja, ko oprašta kao ja. I kad shvatiš da ne postoji neko kao ja i poželiš se vratiti, ja neću biti tamo gde si me ostavio.

I poslije svega ostat će samo mnoštvo citata. I niko nikada neće saznati da se u ovim slovima nalaziš samo ti. Samo ti!

Najteže je izbrisati sjećanja od one ljubavi… ljubavi od koje si najviše očekivao, ljubavi za koju bi dao sve.

Čekala sam poruke danima noćima, dok nisam shvatila da je to poruka.

Možeš da joj skidaš zvezde sa neba, ali neće joj trebati ako si joj skinuo osmeh sa lica.

Neke ljude zaboraviš čim se okreneš. Vremenom im zaboraviš ime i izbrišeš lik iz sjećanja. A neki ljudi ostaju u tebi, da se cijeli život imaš za šta kajati. Pa biraš taj dobro poznati broj u gluho doba noći. Naručiš sebi još jednu turu pića kad čuješ vašu pjesmu. Zadrhtiš svaki put kad čuješ njeno ime. I nakon nekoliko godina je sretneš, i osjetiš, da ustvari nikad nije ni otišla. Da je sve godine živjela u tebi…

A znaš dobro da sve prolazi. Tako će i moja tuga. Ali i tvoja sreća. I onda ću ja tebi reći: “Bit ćeš ti ok.” Pa ćeš shvatiti koliko te riječi malo znače.

Čekamo poruke koje nikada neće doći i volimo ljude koji se nikada neće vratiti.

Došlo je vrijeme kada je najbolja stvar koju možete uraditi – isključiti emocije. Jedini način da se ljudi prestanu igrati sa njima je – nemati ih.

Bez obzira koliko pokušavali da budemo zreli, uvek ćemo biti dijete koje će zaplakati kada ga povrede.

Volim te dovoljno da te pustim da odeš, a to je više nego što sam ikoga voljela!

Postoje oni od kojih ne možete otići. I oni kojima se uvek vraćate. Postoje i oni od kojih ste otišli, a oni još uvek nisu otišli od vas. Susretanja, sudaranja. Slučajni i namerni saputnici. Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Poneki ispušten znak. Gde tebe da smestim? U one od kojih ne idem ili one kojima se uvek vraćam?

Samo jedno te molim, ovaj prvi i posljednji put, ako ikada poželiš okrenuti moj broj, ako poželiš ponovno objašnjavati nešto neobjašnjivo, ako opet poželiš onoj kuli od laži satkanoj zidati nivoe, najiskrenije, najponiznije te molim da umjesto njega, okreneš neki novi, neki drugi, pogrešan, njen, ma bilo čiji, bilo kakav, samo ne moj broj. Toliko mi duguješ.

"Šta je s njom?".."Ne znam, više se ne smeje... Pogled joj je zamišljen, više se ne raduje sitnicama. Slomili su je oni kojima je najviše verovala. Sad živi bez razloga, svaki dan joj isti. Prestala je i lažno da se smeje, noćima plače. Nije više srećna, sve je boli a duša najviše. Prestala je da se nada da će joj biti dobro. To je trebalo da je nauči da prestane da im prašta, ali ne ona će opet oprostiti kad je povrede. Sama bez ikoga trudi se da reši sve probleme. Sama noćima, nema nikoga..."

Vrijeme je učinilo svoje, sada smo samo stranci s osjećajima i čežnjom.

Ne zaboravljaš, samo se navikavaš da više ništa nije isto i da se neki dani baš nikad, nikad neće vratiti.

Nekoga ko ti je nešto značio nikada ne zaboravljaš. Samo se navikneš na to da ga više nema u tvom životu na mjestu na kojem je bio. Zaboraviti znači ne sjećati se. Nekoga koga si volio ne možeš nikada zaboraviti. Samo mu u svom životu dodijeliš neku sporednu ulogu.

Nisam znao kako, nisam znao da te čuvam, izvini kad te povredim, valjda i to je ljubav.

Vreme prolazi, uspomene blede, osećanja se menjaju, ljudi odu, ali srce nikad neće zaboraviti.

Nedostaješ. Možda ne kao prije, navikao sam da se nosim sa tim. Smijem se, izlazim napolje, živim život punim plućima. Čak sam shvatio da nisi toliko idealna, koliko mi se činilo ranije, dok smo bili zajedno. Valjda to čovjek spozna tek poslije nekoliko godina. Počneš razmišljati mozgom. Pišem ti ovo pismo, jer znam da ćeš jednog dana, kada ostariš, imati grižnju savjesti. Poželjet ćeš da ti oprostim, da kažem kako smo oboje krivi i da je kraj bio neizbježan. E pa vidiš, ne dijelimo isto mišljenje. Ljudi kada se vole, oni prežive sve. Ratove, saobraćajne udese, posjekotine i rane, siromaštvo i bijedu, daljinu, strahove, fobije, bol. Drže se za ruke i guraju naprijed. Nema te sile koja će ih zaustaviti. A mi? Mi smo pali na prvoj prepreci. Prvoj i posljednjoj. Kukavice.

Najteže je pomiriti se sa onom osobom s kojom se nikada i nismo posvađali, a ipak smo jednom prestali da razgovaramo.

Onda sam, prijatelju, shvatio sve iz nekog drugog kuta. Ona je bila uz mene kada to nisam ni znao, a ponekad ni osetio. Nisam shvatao koliko je ljubavi posvetila i dala meni. Znaš, prisetio sam se svega, i bilo mi je žao sto sam je pustio da ode. Jednostavno je postala umorna od moga nemara, još samo jedna teška greška. Brinula se za mene a ja to nisam shvatao. Kad mi je govorila da ću jednom pogledati natrag i videti sve greške nisam joj verovao. Ali, znaš, tek sad shvatam da sam pustio najbolje što sam imao da ode.

Krivila sam sebe, misleći da nisam bila dovoljno dobra i lijepa, dovoljno zanimljiva da bih ga zadržala.. A nikada sebi nisam postavila pitanje koliko je on bio loš. Kad bolesno voliš, svaka greška u ljubavi je samo tvoja.

Znam mila, sad držiš telefon u ruci i čekaš poruku. Ne, neće stići. Neće nikada doći… Pusti, mila. Vrijeme će učiniti svoje. Potrudi se da ostaviš ljubav po strani.

Izgledala je slomljeno. Onako kako se izgleda kada izgubiš jedinu osobu koju si volio.

Nijedan je neće voljeti kao ja, ali džaba.. I kako onda da te ne ubije kad ljudi kažu: ”Bit će bolje, doći će neka nova ljubav?” -Neće! A ako i dođe, bit će nevažna naspram nje.

Nedostaješ mi… Koliko nismo razgovarali, više se i ne sjećam. Dane sam prestao brojati. Ionako su sve naše rečenice i fraze već postale ofucane, riječi su se istrošile i više nemamo o čemu govoriti. Predali smo se. Izgubili smo ljubav, i prepustili se onim osjećajima što ih ponosom zovu. Ali, ipak, bili smo stvarni.

Nedostajemo jedno drugom. O tome se ne priča i to se ne priznaje.

Nisam ja htela mnogo od života, samo neko naručje u koje mogu da pobegnem.

Ti si mene izgubio još one noći kad si svoje usne naslonio na njene, kad su tvoje ruke bile oko njenog struka. Tad si nas izgubio oboje, sve je naše izgubljeno u tim poljupcima i zagrljajima. Ja sam se trudila, Bog zna koliko sam se trudila da skupim komadiće te ljubavi. Za uzvrat sam dobila još veću ranu na srcu, u duši i cijelom tijelu. Kasno sam shvatila da se izgubljeno ne može vratiti.

Ja se njemu nisam nikad nadala kao nekom ko je otišao, nekom za koga bih htjela da se vrati. Jer od onog trenutka kad je u meni sve slomio, ja sam se samo nadala da će se pokajati. I ništa više. Mislim da se nikad više neću nadati nečemu kao što sam se tome nadala.

Gdje li si ove noći? Mnogo je među nama ostalo nedorečenog. Neka, to je lijepo. Ništa tako ne boli kao dorečenost. Ja, evo, i sada bezglasno razgovaram s tobom. Pola bih života dala da se u ovom času pojaviš, bar kao lahor, dašak, zvuk, kao tajna, samo da te prepoznam… osjetim.

Jednom. Samo jednom. Te mi riječi nisu ništa značile. Jednom ili dvaput, bilo mi je svejedno. Mogli su to da urade i pedeset puta. Bitno je bilo samo to da su uradili. Zar je šteta bila manja zato što je bilo samo jednom?

Nekada jednostavno ne ide. Šta god uradio, koliko god se trudio, ma koliko god sebe dao, ne ide. Onda shvatiš da pogrešnom stazom hodaš, po ko zna koji put..

Shvatiš da nemaš nikoga i odlučiš da nećeš dozvoliti da bilo ko više ima tebe.

Nedostaju mi one duge šetnje, pa kada se umorim ti me nosiš. Nedostaje mi onaj dugi noćni zagrljaj dok sam kraj tebe sklupčana. Nedostaju mi poljupci nježni. Znaš, sve mi nedostaje, ali ti najviše.

Nemoj da ideš. Ako kreneš, okrenut ćeš se. Zapamtit ćeš put pa ćeš se nekada poželjeti vratiti. I vratit ćeš se.. a baš kao i ostali ćeš zaboraviti da ljudi poput mene nikada ne stoje na istom mjestu… i već odavno ne čekaju.

Ne puštaj svakoga blizu sebe. Prehladićeš emocije, a one se teško i sporo leče. Istrošićeš snagu. Iscrpićeš i zadnji atom dobrote.. Pa kada dođu oni koji vrede, nećeš imati šta da im daš.

Tek posle dužeg vremena shvatiš da nije vredno ono za čime si trčao, nego ono što si nekome drugom ostavio.

Najskuplje me je u životu koštala moja dobrota. Bez kusura.

Nemam nijedan dokaz da sam bila tvoj neko. Nismo se slikali, nismo putovali. Ne znam u stvari ni šta smo. Znam samo da mi fališ, kao vazduh, kao zagrljaj, kao neko najbliži na svijetu. A nemam nijedan dokaz da sam bila tvoj neko…

Iznenada shvatiš da se sve završilo. Stvarno. Nema povratka nazad. Ne kaj se… Kad pokušavaš da se sjetiš gdje je sve zapravo počelo, otkrivaš da je sve počelo prije nego što si mislio… Mnogo prije. I, tada, u tom trenutku, shvatiš da se sve dešava samo jednom u životu! Koliko god pokušavao nikada nećeš imati isti osjećaj, nikada više nećeš imati osjećaj da si… TRI METRA IZNAD NEBA..

Koliko god pokušavala da ga zaboravi nije uspjevala. Svakim danom ga je sve više voljela. Svakim danom ga više trebala. Pokušala je sve. Pokušala je s drugim ali on ne može njeg da zamijeni. Pokušala je da ga ne viđa, ali uvijek bi se odnekud stvorio. Pokušala je da ne misli na njega, da bude hladnokrvna i da ga mrzi. Eh, pokušavala je ona, ali njeno srce to ne bi podnijelo, jer u njenom srcu se nalazio samo on i koliko god pokušavala da ga izbaci on je tu ostajao. Znala je to da na silu pokušati nekog zaboraviti, znači još više ga voljeti. I tako je i bilo. Odustala je od pokušavanja. Nikoga nije voljela, nikoga nije imala. Nikoga sem njega.

Vidio sam je danas u zagrljaju nekog nepoznatog muškarca, smijala se, bila je sretna. Zaboravila me, a ja sam se nekako nadao, da će me ta mala zauvijek čekati. Čekati me dok ja proživim život, dok poljubim sve cure u gradu, pozatvaram sve kafane, dočekam jutra sa društvom. Mislio sam da sam mlad da se vežem za nekoga i da ću imati dovoljno vremena i za nju, nekada, kasnije. A eto ona me čekala i nadala se i u suzama utapala svoju bol, dok jednoga dana nije prestala i zauvijek otišla. Sada je ima on, ima njezino srce, ima sve ono što je ona nudila meni, a ja nisam htio uzeti. Upitala me kako sam. Rekao sam joj da sam dobro, da sam sretan. O, koliko je samo snage trebalo da izreknem tu laž. Povjerovala je, a kad bi samo mogla naslutiti koliko skupo plaćam svoju grešku, kako me samo vino može uspavati, kako se budim svako jutro sa nemirom, kako je sanjam i kako je trebam. Bila je jedina koja me iskreno voljela i jedina je koju sam ja iskreno volio i volim, samo vrijeme mi ne ide baš na ruku, kasno sam to shvatio, prekasno. Zavidim njezinom muškarcu, al’ nek’ mi je sretna, zaslužuje to, preživjet ću ja nekako, gledajući je krišom, valjda.


Author Info (Documentation)