Citati o smrti


Prirodno je umrijeti kao što je prirodno biti rođen.

Smrt primorava ljude da bolje osjete život.

Pravednik umire, a svjetlost njegova ostaje.

Groblja su puna nenadomjestivih ljudi.

Živimo svakog dana kao da nam je posljednji.

Kad sunce sja i na groblju je veselo.

Neću se ubiti. Mrtvi se tako brzo zaboravljaju.

Bolna je čovjekova spoznaja ako na kraju života uvidi da se uzalud borio.

Stvaranje ne stoji tisuću smrti jer se radi o redu, a čitavo tvoje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan.

Čvrsto i jako pripada smrti, maleno i slabo životu.

Pred mrtvačkim odrom svi vidimo samo dobro i ono što želimo vidjeti.

Ne plačite. Ja ću vam tamo kamo sada odlazim biti korisniji nego ovdje.

Bježeći od smrti ljudi trče za njom.

Čak ni život ne shvaćate, kako ćete smrt shvatiti.

Kad propalo sve je, i izgubljena svaka nada, život postaje sramota, i smrt je dužnost tada.

Smrt nas uništava ili oslobađa iz ljuske. Ako ona znači oslobođenje, čeka nas nešto bolje; blagoslov i prokletstvo bivaju dokinuti.

Dođi i izbavi me, o smrti, jer svijet na kome se tvoje uništava cvijeće nije vrijedan da se na njemu živi.

Umri siromašan: podijeli svoje bogatstvo onima kojima je potrebno, s obzirom na to da imaš više nego što možeš ikad potrošiti.

Za čovjeka koji ima ponosa bolnije je poniženje zbog kukavičluka nego neosjetna smrt koja nastupa zajedno s hrabrošću i s nadom u opće dobro.

Najteža je zemlja bogatašima, na groblju imaju nekoliko tona mramora.

Smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost.

Čovjek ne dobiva smrt zabadava: dobro i lijepo umrijeti zasluga je, vrlina, odlika.

Smrtno pripada samo smrtnome.

Smrt je strašna za one koji sa životom gube sve, a ne za one čija slava neće nikada moći umrijeti.

Raj ne zaslužio onaj koji nasmijava ljude koji ga okružuju.

Strah od smrti je gori nego smrt.

Neka život bude lijep poput ljetnih ruža, a smrt poput jesenskog lišća.

U mom kraje je moj početak.

Nije sramota roditi se glup, sramotno je umrijeti kao glupan.

Kratak životni vijek dovoljno je dug za dobar i častan život.

Ovdje leži čovjek koji je znao u svoju službu dovesti ljude bolje od sebe.

Sve što želim na svoj pokop jest to da ne budem živ sahranjen.

Svi žele ući u raj, ali nitko ne želi umrijeti.

Smrt je san bez snova.

Za domovinu umrijeti, makar je slatko i idilično, ja držim da je slađe živjeti za domovinu.

Živi kao što bi želio da si živio kad umreš.

Neću potpuno umrijeti i veliki dio mene će pobjeći iz groba.

Istina je da se početak i svršetak svega dodiruju.

Kada je sretan čovjek zaboravlja smrt.

Nadgrobni spomenici, kako stare, sve više tonu u zemlju i nestaju baš kao i uspomene na mrtve, koje za našega života polako odlaze u zaborav.

Želio bih pojačati i nikada ne izgubiti svoju budnost, koliko god je to moguće, kako bih u trenutku smrti mogao proživjeti potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.

Najveći lijek od misli na smrt je rad.

Ono na što slobodan čovjek najmanje misli jest smrt.

Nije lako živjeti poslije smrti. Nekad treba na to potratiti cijeli život.

Ni vatra, ni junaštvo, ni snaga misli i osjećaja ne mogu sačuvati život pojedinca nakon smrti.

Ali već je doba poći meni u smrt, a vama u život. A tko od nas polazi na bolju sreću ne zna nitko osim Bog.

Pokojnici su jedini ljudi za koje znam da nemaju problema.

Ovo je groblje živih, ovo je užasno, jer je najgore živjeti, a već biti mrtav.

Strašna smrt prijeti onome koji, iako dobro poznat svima, umire samom sebi nepoznat.

Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk.

Kako je strašno da je čovjek našao riječ za to – “smrt”. Zar je to moguće ikako nazvati? Zar ono ima ime?

Čovjek se rađa bez zuba, kose, iluzija, tako isto i umire.

Najbolji je lijek smrt, jer mrtvi su mirni.

Tko u srcu ima makar i rižino zrno ponosa, neće ući u raj.

Gdje se ropski živi, tu je smrt sloboda.

Nije lako prepustiti se smrti, čak ni kad je priželjkuješ.

Neka mrtvima bude besmrtna slava, a živima besmrtna ljubav.

Ono od čega se umire je nedostatak ljubavi.

Test hrabrosti nije umrijeti, već živjeti.

Roditi se slobodan je slučajnost; živjeti slobodan je odgovornost; umrijeti slobodan je dužnost.

Nitko nije vjeran prijatelj grobu.

Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo. U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti.

Umire se jedino sam.

Neka bude pravedan i neka se prijateljski od osi prema mojemu narodu, jer ni mrtvi nisu lišeni moći. Rekao sam – mrtvi? Smrt ne postoji. Postoji tek izmjena svjetova.

Smrt je početak besmrtnosti.

Lijepo je, kad se ode ili umre, ostaviti iza sebe čisto mjesto.

Život mrtvih je u sjećanju živih.

Do smrti je sve život.

Još malo i sve ćeš zaboraviti, još malo i svi će te zaboraviti.

Biti nekoristan, to je biti mrtav.

Život poznaje samo jednu istinsku zabrinutost: smrt.

Vrijeme čini svoje. A ti, čovječe?

Poslije ovog života ne ostane to što smo sakupili, nego ono što smo dali.

Vidio sam kako su mnogi svojom smrću dali lijep ili ružan glas cijelom životu.

Smrt nije posljednja istina. Ona nam se čini crnom, kao što nam se nebo čini plavim, ali ona ne pocrnjuje našu egzistenciju više nego što nebesko plavetnilo pocrnjuje krila ptice.

Znamo početak, znamo kraj, jedino sredina plaši.

O mrtvima valja samo dobro govoriti.

Kad me napadnu misli puke taštine ili kad mi duh smuti zavist, uputim se prema maloj uzvisini gdje se nalazi groblje moga grada.

Ako se mi pobrinemo za početak, kraj će se pobrinuti sam za sebe.

A velik je tko se malen rodi, ali kad padne, golem grob mu treba.

Na ovome svijetu, mi hodamo krovom pakla i promatramo cvijeće.

Radije bih da umrem u čežnji nego da živim u tuzi.

Ako je smrt blaža kazna, onda je neupitno u lakšem slučaju slijediti zakon, a u težem to ne učiniti.

Smrt je izazov. Kazuje nam da ne gubimo vrijeme. Kazuje nam da kažemo jedni drugima da volimo jedni druge. Odmah.

U patnji je skrivena naša radost, a u umiranju naš život.

Ljudi misle o smrti tek kad vide kako mrtvaca nose na groblje.

Sudbina je to većine ljudi, da umru prije smrti, nesposobni prepoznati nešto novo, različito.

Tijela imaju sitne ciljeve. Ona se rastaju zbog svjetovnih stvari i razilaze zbog ovozemaljskih želja. Dotle su spokojne duše u trajnom zagrljaju ljubavi, sve do smrti koja ih Bogu odvodi.

Trenutak u kojem se rađamo već je korak prema smrti.

Cijeli ljudski život nije ništa drugo nego put prema smrti.

Potrebne su milijarde godina da stvori čovjek. Za smrt je, međutim, potrebno samo nekoliko sekundi.

Ako čovjek nije otkrio nešto za što bi mogao umrijeti, ne treba živjeti.

Uvijek misli na to da je umrijeti zajednička sudbina svima.

Nije da se bojim umrijeti. Samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.

Između smrti i kukavičluka bez oklijevanja izaberi smrt.

Čovjek zamišlja da se boji smrti, no ono čega se zapravo boji, jest nepredviđeno, eksplozija. Ono čega se čovjek boji, to je on sam, a ne smrt.

Providnost zna što činiti kad tako suoći narod s najvišom tajnom i kad ga navede da razmišlja o smrti, koja je velika jednakost i koja je također velika sloboda.

Smrt je romantizirajuće načelo našeg života. Smrt je minus, život plus – smrću se život pojačava.


Author Info (Documentation)