Citati o porodici


Malo ih je, ne dam ih. Čuvam te retke ljude koji me znaju u dušu.

Sestra je ono biće koje će brata da brani od svih, pa i od njega samog.

Najljepši, najupečatljiviji ples, koji svaki muškarac može da doživi u svom životu je onaj kad ti priđe ta najljepša, najslađa dama na svijetu, kad svoja mala stopala stavi na tvoja i kad sa njom zaplešeš ples svog i njenog života.. I na kraju ti podari poljubac od koga se rasplineš, i još ti kaže…”ti si moj najbolji tata na svijetu!”

Čovek sve podnosi dok postoji neko vredan toga.

Imati brata znači imati osobu koja će te uvijek zaštiti i kojoj ćeš uvijek biti na prvom mjestu. Imati sestru znači imati osobu koja će te uvijek saslušati i koja će uvijek čuvati tvoju tajnu. Imati i brata i sestru znači biti najbogatija osoba na svijetu.

Previše smo zauzeti odrastanjem, da i ne primjećujemo da i naši roditelji stare. Pazi ih, voli, cijeni, pomozi im.. Jer jednoga dana to nećeš moći.

Bogat si tek kad imaš nešto što ne bi nikada mogao kupiti novcem.

Svi smo odrasli. Postali smo jači, čvršći, odgovorniji. Ali sigurniju i topliju ruku od one koja nas je vodila u vrtić nikada nećemo naći.

Ljubav je kada prespavaš na kauču, a probudiš se pokriven.

Detinjstvo je period kada nisi svestan zla ljudi. Dakle, najbolji period čovekovog života.

Sreća je trenutak za koji si poželeo da večno traje.

Svaka čast majkama koje su svoj život ostavile da bi izvele svoju djecu na pravi put. Svaka čast onim majkama koje su trpjele i pretrpjele grozne muževe kraj sebe, samo da bi svome dijetetu pružile svijetliju budućnost. Koliko njih krije suze, krije udarce od muža alkoholicčra, kockara, kralja ulice!? Koliko je puta baš tvoja majka snosila posljedice neke njegove kafanske tuče, izgubljenih para u kockarnici? Ali su stisle zube, obrisale suze i nama djeci uvijek poklonile poljubac ujutro za školu. Zato moj idol nikada neće biti ni u jednom časopisu ili na televiziji jer moj dom krije najvećeg mog heroja i idola, moju mamu.

Što se tiče vaspitanja roditelji, najbitnije je da decu naučite da bude dobar čovek.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

Ne smeta meni što moje vrijeme prolazi. Mene bole majčine bore i prosijede kose moga oca. Pa se budim i jedva čekam da im čujem glas. Da se uvjerim da nam je Bog dodijelio još jedan zajednički dan.

Meni nisu potrebne stvari da bi me usrećile. Potrebni su mi ljudi koje volim i koji me vole da bih se uz njih osećala srećnom. Potrebna mi je Ljubav, ona je nemerljivo vrednija od svih stvari. Ona je emocija bez koje ni ne živim.
Stvari… stvari nisu ništa. One su samo, eto – stvari.

Nijedan poklon majci nikada neće biti dovoljno dobar kao njen poklon tebi – život.

Pravu snagu ne gledaš po tome koga si pobedio, nego koga si zaštitio.

Volim te što si najljepša bajka i što si rođena da budeš baš moja majka.

Volite i čuvajte ono što imate, drugo sve već postoji.

Otac se poštuje jer je svojoj djeci vođa, cijeni se jer se brine i provodi sa njima vrijeme, i voli, jer daje djeci najvažniju stvar koju oni najviše cijene – sebe.

Nano, zbog tebe, ja imam uspomene za cijeli život.

Objasnit ću vam ulogu jedne sestre. Ona jeste k'o vazdušni jastuk. Kroz cijelu vožnju životom, ona je tu, ali je neprimjetna. Tek u slučaju da se desi neka nezgoda, ona iskoči i sačuva vas.. Ne dozvoljava da vas išta povrijedi.

Mjesto na koje uvijek možeš otići se zove dom. Imati nekoga ko te voli bez obzira na sve, zove se porodica. A imati to oboje zajedno, zove se bogatstvo.

Imaš samo jednu mamu i jednog oca. Bez obzira koliko te nekada mogu naljutiti, oni su jedini koju će uvijek biti uz tebe.

Majka je osoba koja može zamijeniti svačije mjesto, ali njeno niko ne može.

Jedini pravi prijatelji koje čovjek može imati su roditelji, ostali te kad tad izdaju.

Ženin najbolji prijatelj je njena majka.

Lako je tebi kad imaš brata, pa može da te štiti i brani. Kad se u dvorištu igrate rata, on uvek stoji na tvojoj strani. Od svih je bolji. Od svih je jači. Zato brat tako mnogo znači.

Citati o smrti


Prirodno je umrijeti kao što je prirodno biti rođen.

Smrt primorava ljude da bolje osjete život.

Pravednik umire, a svjetlost njegova ostaje.

Groblja su puna nenadomjestivih ljudi.

Živimo svakog dana kao da nam je posljednji.

Kad sunce sja i na groblju je veselo.

Neću se ubiti. Mrtvi se tako brzo zaboravljaju.

Bolna je čovjekova spoznaja ako na kraju života uvidi da se uzalud borio.

Stvaranje ne stoji tisuću smrti jer se radi o redu, a čitavo tvoje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan.

Čvrsto i jako pripada smrti, maleno i slabo životu.

Pred mrtvačkim odrom svi vidimo samo dobro i ono što želimo vidjeti.

Ne plačite. Ja ću vam tamo kamo sada odlazim biti korisniji nego ovdje.

Bježeći od smrti ljudi trče za njom.

Čak ni život ne shvaćate, kako ćete smrt shvatiti.

Kad propalo sve je, i izgubljena svaka nada, život postaje sramota, i smrt je dužnost tada.

Smrt nas uništava ili oslobađa iz ljuske. Ako ona znači oslobođenje, čeka nas nešto bolje; blagoslov i prokletstvo bivaju dokinuti.

Dođi i izbavi me, o smrti, jer svijet na kome se tvoje uništava cvijeće nije vrijedan da se na njemu živi.

Umri siromašan: podijeli svoje bogatstvo onima kojima je potrebno, s obzirom na to da imaš više nego što možeš ikad potrošiti.

Za čovjeka koji ima ponosa bolnije je poniženje zbog kukavičluka nego neosjetna smrt koja nastupa zajedno s hrabrošću i s nadom u opće dobro.

Najteža je zemlja bogatašima, na groblju imaju nekoliko tona mramora.

Smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost.

Čovjek ne dobiva smrt zabadava: dobro i lijepo umrijeti zasluga je, vrlina, odlika.

Smrtno pripada samo smrtnome.

Smrt je strašna za one koji sa životom gube sve, a ne za one čija slava neće nikada moći umrijeti.

Raj ne zaslužio onaj koji nasmijava ljude koji ga okružuju.

Strah od smrti je gori nego smrt.

Neka život bude lijep poput ljetnih ruža, a smrt poput jesenskog lišća.

U mom kraje je moj početak.

Nije sramota roditi se glup, sramotno je umrijeti kao glupan.

Kratak životni vijek dovoljno je dug za dobar i častan život.

Ovdje leži čovjek koji je znao u svoju službu dovesti ljude bolje od sebe.

Sve što želim na svoj pokop jest to da ne budem živ sahranjen.

Svi žele ući u raj, ali nitko ne želi umrijeti.

Smrt je san bez snova.

Za domovinu umrijeti, makar je slatko i idilično, ja držim da je slađe živjeti za domovinu.

Živi kao što bi želio da si živio kad umreš.

Neću potpuno umrijeti i veliki dio mene će pobjeći iz groba.

Istina je da se početak i svršetak svega dodiruju.

Kada je sretan čovjek zaboravlja smrt.

Nadgrobni spomenici, kako stare, sve više tonu u zemlju i nestaju baš kao i uspomene na mrtve, koje za našega života polako odlaze u zaborav.

Želio bih pojačati i nikada ne izgubiti svoju budnost, koliko god je to moguće, kako bih u trenutku smrti mogao proživjeti potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.

Najveći lijek od misli na smrt je rad.

Ono na što slobodan čovjek najmanje misli jest smrt.

Nije lako živjeti poslije smrti. Nekad treba na to potratiti cijeli život.

Ni vatra, ni junaštvo, ni snaga misli i osjećaja ne mogu sačuvati život pojedinca nakon smrti.

Ali već je doba poći meni u smrt, a vama u život. A tko od nas polazi na bolju sreću ne zna nitko osim Bog.

Pokojnici su jedini ljudi za koje znam da nemaju problema.

Ovo je groblje živih, ovo je užasno, jer je najgore živjeti, a već biti mrtav.

Strašna smrt prijeti onome koji, iako dobro poznat svima, umire samom sebi nepoznat.

Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk.

Kako je strašno da je čovjek našao riječ za to – “smrt”. Zar je to moguće ikako nazvati? Zar ono ima ime?

Čovjek se rađa bez zuba, kose, iluzija, tako isto i umire.

Najbolji je lijek smrt, jer mrtvi su mirni.

Tko u srcu ima makar i rižino zrno ponosa, neće ući u raj.

Gdje se ropski živi, tu je smrt sloboda.

Nije lako prepustiti se smrti, čak ni kad je priželjkuješ.

Neka mrtvima bude besmrtna slava, a živima besmrtna ljubav.

Ono od čega se umire je nedostatak ljubavi.

Test hrabrosti nije umrijeti, već živjeti.

Roditi se slobodan je slučajnost; živjeti slobodan je odgovornost; umrijeti slobodan je dužnost.

Nitko nije vjeran prijatelj grobu.

Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo. U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti.

Umire se jedino sam.

Neka bude pravedan i neka se prijateljski od osi prema mojemu narodu, jer ni mrtvi nisu lišeni moći. Rekao sam – mrtvi? Smrt ne postoji. Postoji tek izmjena svjetova.

Smrt je početak besmrtnosti.

Lijepo je, kad se ode ili umre, ostaviti iza sebe čisto mjesto.

Život mrtvih je u sjećanju živih.

Do smrti je sve život.

Još malo i sve ćeš zaboraviti, još malo i svi će te zaboraviti.

Biti nekoristan, to je biti mrtav.

Život poznaje samo jednu istinsku zabrinutost: smrt.

Vrijeme čini svoje. A ti, čovječe?

Poslije ovog života ne ostane to što smo sakupili, nego ono što smo dali.

Vidio sam kako su mnogi svojom smrću dali lijep ili ružan glas cijelom životu.

Smrt nije posljednja istina. Ona nam se čini crnom, kao što nam se nebo čini plavim, ali ona ne pocrnjuje našu egzistenciju više nego što nebesko plavetnilo pocrnjuje krila ptice.

Znamo početak, znamo kraj, jedino sredina plaši.

O mrtvima valja samo dobro govoriti.

Kad me napadnu misli puke taštine ili kad mi duh smuti zavist, uputim se prema maloj uzvisini gdje se nalazi groblje moga grada.

Ako se mi pobrinemo za početak, kraj će se pobrinuti sam za sebe.

A velik je tko se malen rodi, ali kad padne, golem grob mu treba.

Na ovome svijetu, mi hodamo krovom pakla i promatramo cvijeće.

Radije bih da umrem u čežnji nego da živim u tuzi.

Ako je smrt blaža kazna, onda je neupitno u lakšem slučaju slijediti zakon, a u težem to ne učiniti.

Smrt je izazov. Kazuje nam da ne gubimo vrijeme. Kazuje nam da kažemo jedni drugima da volimo jedni druge. Odmah.

U patnji je skrivena naša radost, a u umiranju naš život.

Ljudi misle o smrti tek kad vide kako mrtvaca nose na groblje.

Sudbina je to većine ljudi, da umru prije smrti, nesposobni prepoznati nešto novo, različito.

Tijela imaju sitne ciljeve. Ona se rastaju zbog svjetovnih stvari i razilaze zbog ovozemaljskih želja. Dotle su spokojne duše u trajnom zagrljaju ljubavi, sve do smrti koja ih Bogu odvodi.

Trenutak u kojem se rađamo već je korak prema smrti.

Cijeli ljudski život nije ništa drugo nego put prema smrti.

Potrebne su milijarde godina da stvori čovjek. Za smrt je, međutim, potrebno samo nekoliko sekundi.

Ako čovjek nije otkrio nešto za što bi mogao umrijeti, ne treba živjeti.

Uvijek misli na to da je umrijeti zajednička sudbina svima.

Nije da se bojim umrijeti. Samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.

Između smrti i kukavičluka bez oklijevanja izaberi smrt.

Čovjek zamišlja da se boji smrti, no ono čega se zapravo boji, jest nepredviđeno, eksplozija. Ono čega se čovjek boji, to je on sam, a ne smrt.

Providnost zna što činiti kad tako suoći narod s najvišom tajnom i kad ga navede da razmišlja o smrti, koja je velika jednakost i koja je također velika sloboda.

Smrt je romantizirajuće načelo našeg života. Smrt je minus, život plus – smrću se život pojačava.

Citati o zimi


Zima je. Utopli se. Debelim ćebadima. Velikim džemperima. Vrućim napicima. Toplim rečima. Dugim zagrljajima. Iskrenim osmesima. Probudi toplinu u sebi i njom zagrej (svoj) svet.

Sjedila je na krevetu i gledala kroz zamagljeni prozor. Vani je bilo jako hladno. Bilo je hladno i oko njenog srca. Jedino što ju je grijalo bila je šalica vrućeg čaja. Sjetila se, znate. Sjetila se njega i svega što su imali. Zanemarila je onu suzu koja joj je skliznula niz lice, pravila se da je jaka. Uvjeravala je sebe da ga je preboljela, a duboko u sebi je znala da će još mnoge zime prolaziti i da će ga se uvijek sjećati uz suze i hladnoću oko srca…

Zima je oduvijek bila njezino omiljeno godišnje doba. Možda zato jer je poput nje, hladna i pomalo sebična. Nikad nije dopuštala da joj se neko suviše približi. A zapravo je ona nježna i krhka poput pahuljice. Slomi se na sitnicama.

Voljela je zimu, decembar i ovu hladnoću. Voljela je, jer samo to joj je ostalo od njega, ostalo da podsjeća na ono što je bilo, a kao da nije. Sama zima opisivala je njeno stanje. Poželjna, ali hladna. Takva je postala posle njega.

Nedostaje mi snijeg. Ne zbog zime, već zbog koraka ljudi koji su otišli.

U vrijeme sijanja uči, u vrijeme žetve podučavaj, a u vrijeme zime uživaj.

U dubini zime sam napokon shvatio da se u meni krije nepobjedivo ljeto.

Nikada ne možeš dobiti previše zime u zimi.

Ljudi me pitaju šta radim zimi kad nema bejzbola. Reći ću vam šta radim - buljim u prozor čekajući proljeće.

Ljudi ne primjete ni ljeto ni zimu kada su sretni.

Osmijeh je sunce koje tjera zimu sa čovječijeg lica.

Volim zimu i jesen, kada se može osjetiti koštana struktura pejzaža. Nešto leži ispod i cijela priča se ne pokazuje.

Kao što je sigurno da će proljeće slijediti zimu, tako će i prosperitet i ekonomski porast uslijediti nakon recesije.

U škotskoj postoje dva godisnja doba - juni i zima.

Nijedna zima ne traje vječno; nijedno proljeće ne preskoči svoj red.

Postoje samo dvije sezone - zima i bejzbol.

Zima nije godišnje doba. Ona je okupacija.

Mi se držimo svojih mišljenja kao da sve zavisi od njih. Međutim, naša mišljenja nemaju trajnost; poput jeseni i zime koji postepeno prolaze.

Borovi ostaju zeleni tokom zime, a mudrost tokom nedaća.

U zimu se razvodim, a u jesen se udajem. Prošlo je već petnaest godina otkako se udajem svake godine.

Pišite o zimi tokom ljeta.

Citati o nedostajanju


Nikada nećeš razumeti tu prazninu u mom srcu. Nikada je nećeš znati zagrliti, ispuniti. Nikada nećeš znati razumeti tu maglu u mom pogledu. Kad odlutam, kad zastanem u pola reči, u pola koraka. Uvek ću ti ostati daleka. Uvek ću ti odgovoriti : „Nije mi ništa.“ A svašta mi je.

Javio bih ti se ja, ovako ponekad samo… Da se uverimo kako smo oboje dobro… Ali ne smem. Više bih nam bola naneo nego što bih nas umirio. Ovako čutimo oboje i nadamo se da je ono drugo dobro. Tamo negde. Daleko…

Postoje dve vrste nedostajanja, prva je ona kad se uželiš i brojiš sate do zagrljaja, a druga ona kad nedostaje jer neće nikada da dođe.

Neke daljine nose samo taj naziv. Neki ljudi su daleko, a blizu. Kao ti, najbliža daljino moja.

Najgore je kad nedostaje neko ko nikada ni nije bio tu.

Nije realno koliko želim da te dodirnem. Samo zagrljaj. Samo rukom da predjem po tvom licu, vratu, ramenima. Samo da osetim tvoju kožu pod prstima. Ne postoji ništa što bi mi više prijalo od toga u ovom trenutku.

Hoću da si tu. Ovdje. Sad. Pored mene, u ovoj hladnoj noći. Da me zagrliš, ugriješ i nikad ne pustiš. Hoću da nekad u pola noći osjetim tvoje ruke oko struka i znam da sam sigurna… Jer, koliko god ja bila hladna, na tebe ću uvijek biti slaba.

Fališ mi jutrima kad sjedim u tišini i pušim prvu cigaretu, fali mi jutrima gledati u jutranje nebo, udahnuti uboko i pomisliti kako je život lijep. Eh, to mi fali! Znaš li kako je nebo prelijepo u našem gradu? Pamtiš li ono sunce po kamenim ulicama i našoj koži? Pamtiš li svijetloplavo nebo nad modrim morem i tamnozelenoj travi?Pamtiš li ulice kojima smo koračali držeći se za ruke? Pamtiš li život koji smo imali i koji smo planirali? Vjerojatno ne. Ne pamtiš ti ništa jer da pamtiš boljelo bi te… Boljelo bi te čak možda jednako kao što boli mene.

Nedostaje ono što smo bili i više nismo. I nedostaje ono što smo mogli da budemo i nikada nećemo.

Dođi i donesi mi samo svoj osmijeh. Sve ostalo imam. Imam oči koje će vidjeti tvoje zabrinuto lice, imam ruke koje ti nikad neće dozvoliti da padneš, imam srce u kome ćeš pronaći svoj dom.

Da, sad mi već nedostaješ previše, onako da razmijenimo koju poruku, one naše, noćne, pa da zaspimo sa onim slatkim osmijehom, ali ti nikako da se javiš, a ja, eto, ne znam, ne želim da ti dosađujem…

Javi se, molim te, večeras mi trebaš više nego i jedno veče, znam da je to sebično, ta moja želja, potreba šta li je, ali u ovoj noći, razgovor sa tobom je jedino što može da me smiri, jedino čemu se nadam, jesi li svestan toga!?

Nedostaješ mi da mi kažeš da će sve biti u redu i da počneš da se smeješ kad krenem da ti pričam šta me brine. Nedostaje mi da veruješ u mene i da me bodriš da učinim stvari kojih se bojim. Nedostaje mi da me vozikaš po gradu i pričaš mi razne priče od kojih se postidim, zato što zapravo ne znam ništa o mestu u kom sam provela ceo život! Nedostaje mi da se smeješ mojim facama na tvoje komentare i da neprestano ponavljaš: “Šalim se”, kad me iziritiraš. Nedostaje mi tvoje strpljenje i činjenica da si u stanju da sediš i slušaš me iako pričam nepovezane gluposti. Nedostaje mi da te zadovoljno gledam kad te nasmejem, onako iskreno, kako se ne smeješ često. Nedostaje mi da mi pokazuješ koliko toga ustvari ne znam bez da činiš da se osećam glupo. Nedostaje mi da mi mrsiš kosu i da me ispituješ kad ću konačno postati plava! Nedostaje mi ona osoba kakva postajem dok sam sa tobom. Nedostaje mi način na koji me gledaš. Nedostaje mi da pričamo o svim uspomenama koje imamo, pa se ti onda praviš da ne znaš o čemu govorim i na kraju kreneš da me ispravljaš, jer to nije bilo tako! Nedostaje mi da samo ležim na tvome ramenu dok me češkaš u potpunoj tišini. Toliko stvari mi nedostaje u vezi tebe, da mi ni samoj nije jasno kako sam i dalje funkcionalna osoba otkako te više nemam.

Boli me. Ovo nije onaj oštar histeričan bol kada se gušite u suzama. Ovo je onaj bol, tup bol… kada umirete postepeno. Kada ste svesni ispravnosti postpuka, kada vam ona mrva hrabrosti ne fali… Ali vas boli… Boli vas život, bole vas ljudi, bole vas sećanja, spoticanja, želje, uzaludan trud.

Svakog dana. Navikneš se da je neko uz tebe, a valjda zdravo za gotovo uzimaš vrijeme koje ti je dato, jer zaboravljaš da kažeš ono što želiš da kažeš, sve dok ne bude prekasno. Ali, navikneš se da živiš bez nekoga, zar ne? Ako se ne navikneš, to te čitavog proguta. Zato iznađeš načina da ga potisneš u stranu i tjeraš dalje.

Slušаj, ti se ne morаš nаdmetаti s njom. I niko te neće s’ njom upoređivаti. Osim mene, pomislim. Ali, to nije ništа lično. To sаm učinio svаkoj ženi koju sаm upoznаo nаkon nje. Jednostаvno se ne mogu zаustаviti. Gledаm ih – sve njih, čаk i one pаmetne, čаk i one lepe, čаk i one neverovаtne – i uvek pomislim isto. To nije onа…

Nikada nećeš saznati koliko mi nedostaješ, ne zato što ti nikada neću pričati o tome, već zato što ne postoji riječ dovoljno snažna za ovu jačinu nedostajanja.

Da, sad mi već nedostaješ previše, onako da razmijenimo koju poruku, one naše, noćne, pa da zaspimo sa onim slatkim osmijehom, ali ti nikako da se javiš, a ja, eto, ne znam, ne želim da ti dosađujem…

‘Na kraju ti postane svejedno.’ Rečenica koju svi koriste. Ali nije to tako. Nikad ti ne postane svejedno. Sjetiš se s vremena na vrijeme da ste mogli sve, ali niste. Sjetiš se svake noći svega što je bilo i poželiš da je tu na minut-dva. Nema potrebe da lažeš sebe, nije ti svejedno nikada. Mala doza nedostajanja zauvijek ostaje.

Poželim te uvek. Nije mi potreban ni razlog, ni dobra prognoza srca koja te tako pokorno čuva. Poželim tvoj miris, pogled, osmeh. Tvoje ruke na kojima je jasno ispisana sudbina moje ljubavi. Nedostaješ… Za ovo moje sad i za naše zauvek.

Obrazi su mi odavno postali otporni na suze, ali ove su se slijevale niz srce i potapale dušu. Gurale je u ponor. Zamaglile sve izlaze. I nisam vidjela ništa. Ništa osim uspomena.

Ljudi kažu da ne znaš šta imaš, dok to ne izgubiš. Ustvari, istina je da si znao šta si imao, samo ti nije ni palo na pamet da ga možeš izgubiti.

Ne znam za tebe, ali sa sigurnošću mogu reći da ti meni užasno nedostaješ… Prošli su dani, mjeseci, pa čak i godine, ali svaki dan, svaku noć kao se ponavlja isti film… Fališ mi, mili, fališ toliko da boli… Još uvijek se srećemo tu negdje između neba i zemlje – u snovima, a ja žalim svaki put kad se probudim. Želim ti samo prenijeti moje misli i snove, a u njima ti reći da te volim kao i onoga dana kad smo jedno drugome rekli: ‘Čuvaj se.’

Istina je da nam svima nedostaje neko, i da želimo da i mi njemu nedostajemo.

Nisam znao koliko mi značiš dok nisi počela da mi užasno nedostaješ.

Psihološka činjenica: Kad ti se raspoloženje pokvari bez ikakvog razloga, definitivno ti neko nedostaje.

Ja samo ćutim i volim. I plačem ponekad. U većini slučajeva kada su dani loši. Kao što je ovaj… I kada me nedostajanje zaboli. A Ti, Ti mi prokleto nedostaješ u ovom trenutku.

Nije mi ništa.. Samo mi prosto, nedostaješ… Za ćutanje. Za zagrljaj. Za osmeh.. Nije mi ništa, a sve mi je.

Biću ja u redu. Samo me pusti na sekundu. Možda par minuta. Ako potraje nekoliko dana, ne čudi se. Slučajno koji mesec… Ko zna, godina dana brzo prođe. Strpi se samo jednu malu neprimetnu večnost da te prebolim i zaboravim.

Vidio sam je danas u zagrljaju nekog nepoznatog muškarca, smijala se, bila je sretna. Zaboravila me, a ja sam se nekako nadao, da će me ta mala zauvijek čekati. Čekati me dok ja proživim život, dok poljubim sve cure u gradu, pozatvaram sve kafane, dočekam jutra sa društvom. Mislio sam da sam mlad da se vežem za nekoga i da ću imati dovoljno vremena i za nju, nekada, kasnije. A eto ona me čekala i nadala se i u suzama utapala svoju bol, dok jednoga dana nije prestala i zauvijek otišla. Sada je ima on, ima njezino srce, ima sve ono što je ona nudila meni, a ja nisam htio uzeti. Upitala me kako sam. Rekao sam joj da sam dobro, da sam sretan. O, koliko je samo snage trebalo da izreknem tu laž. Povjerovala je, a kad bi samo mogla naslutiti koliko skupo plaćam svoju grešku, kako me samo vino može uspavati, kako se budim svako jutro sa nemirom, kako je sanjam i kako je trebam. Bila je jedina koja me iskreno voljela i jedina je koju sam ja iskreno volio i volim, samo vrijeme mi ne ide baš na ruku, kasno sam to shvatio, prekasno. Zavidim njezinom muškarcu, al’ nek’ mi je sretna, zaslužuje to, preživjet ću ja nekako, gledajući je krišom, valjda.

I hajde, dođi mi već jednom. Isuviše dugo gorim od želje da te osjetim kraj sebe. Ugasi telefone, zaboravi adresu da se nikad ne vratiš tamo odakle dolaziš. Dođi i ponesi tvoj osmijeh i ljubav koju mi iz dana u dan dokazuješ. Dođi da se smijemo zajedno. Da se ljubimo na kiši. Dođi da šetamo gradom zagrljeni. Dođi da osjetim miris tvoje kose. Dođi da ti kažem koliko je bolio svaki dan čekanja…

Priznajem da je teško što mi nedostaješ! Ali sam ujedno i srećna što sam upoznala nekoga ko je vredan nedostajanja.

Jedini tačan odgovor na “nedostaješ” je “stižem”.

Bitno je ko ti nedostaje u 3 popodne dok si u gužvi, a ne u 3 ujutro kada si sam.

Najviše sam voljela tu njegovu upornost, onda kada sam tužna da me oraspoloži, kada sam nemotivirana da me motivira, kada kažem “Nije mi ništa” a on zna da nešto je i ne odustaje od pravog odgovora… Fali mi to. Fali mi on.

Trebaš mi i ne mogu da podnesem što nisi tu.

Postoje oni od kojih ne možete otići. I oni kojima se uvek vraćate. Postoje i oni od kojih ste otišli, a oni još uvek nisu otišli od vas. Susretanja, sudaranja. Slučajni i namerni saputnici. Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Poneki ispušten znak. Gde tebe da smestim? U one od kojih ne idem ili one kojima se uvek vraćam?

Vrijeme je učinilo svoje, sada smo samo stranci s osjećajima i čežnjom.

Kad se nekome nadaš, svi mu s leđa sliče.

Nedostaješ mi… Koliko nismo razgovarali, više se i ne sjećam. Dane sam prestao brojati. Ionako su sve naše rečenice i fraze već postale ofucane, riječi su se istrošile i više nemamo o čemu govoriti. Predali smo se. Izgubili smo ljubav, i prepustili se onim osjećajima što ih ponosom zovu.
Ali, ipak, bili smo stvarni.

Dođi da ti prećutim koliko si mi falio, i time zauvek pobedio.

Nikada se neću oporaviti od te ljubavi. Oduzeo si mi svjetlost, snagu, vjeru. Moji dani su umrli, a moj je život mrtav. Sve je samo privid: da se smiješim, da slušam, da odgovaram na pitanja. Svakog dana očekujem nešto, neki znak. Da me izbaviš iz ove crne rupe u koju si me gurnuo i da mi kažeš zašto… Zašto si me ostavio?

Čekam jutro kada ćeš se probuditi i shvatiti da ti nedostajem.

Nedostajemo jedno drugom. O tome se ne priča i to se ne priznaje.

Ja se njemu nisam nikad nadala kao nekom ko je otišao, nekom za koga bih htjela da se vrati. Jer od onog trenutka kad je u meni sve slomio, ja sam se samo nadala da će se pokajati. I ništa više. Mislim da se nikad više neću nadati nečemu kao što sam se tome nadala.

Gdje li si ove noći? Mnogo je među nama ostalo nedorečenog. Neka, to je lijepo. Ništa tako ne boli kao dorečenost. Ja, evo, i sada bezglasno razgovaram s tobom. Pola bih života dala da se u ovom času pojaviš, bar kao lahor, dašak, zvuk, kao tajna, samo da te prepoznam… osjetim.

Nedostaju mi one duge šetnje, pa kada se umorim ti me nosiš. Nedostaje mi onaj dugi noćni zagrljaj dok sam kraj tebe sklupčana. Nedostaju mi poljupci nježni. Znaš, sve mi nedostaje, ali ti najviše.

Nemam nijedan dokaz da sam bila tvoj neko. Nismo se slikali, nismo putovali. Ne znam u stvari ni šta smo. Znam samo da mi fališ, kao vazduh, kao zagrljaj, kao neko najbliži na svijetu. A nemam nijedan dokaz da sam bila tvoj neko…

Ne bole me uspomene. Boli me nedostajanje.

Uvek ću se sećati njenih očiju, gde god me život bude nosio.

Kako se na tvom jeziku kaže “nedostaješ mi”? Jer ja na koji god način pokušam to da kažem, ti me, jednostavno, ne razumiješ.

Sve što mu želim reći staje u tri reči – “Nedostaješ” i … ma te druge dve možda i nisu važne.

Ljubav je kao vazduh, ako nam predugo nedostaje, umremo.

Kad internet bude pružao mogućnost zagrljaja, sve ovo će dobiti smisao.

I hajde, dođi mi već jednom. Isuviše dugo gorim od želje da te osjetim kraj sebe. Ugasi telefone, zaboravi adresu da se nikad ne vratiš tamo odakle dolaziš. Dođi i ponesi tvoj osmijeh i ljubav koju mi iz dana u dan dokazuješ. Dođi da se smijemo zajedno. Da se ljubimo na kiši. Dođi da šetamo gradom zagrljeni. Dođi da osjetim miris tvoje kose. Dođi da ti kažem koliko je bolio svaki dan čekanja…

Nedostajanje postaje lakše svaki dan. Jer, iako je prošao još jedan dan otkad nekoga nisi vidio, to je dan manje do dana kad ćeš ga opet vidjeti.

Veza na daljinu? Ne boj se, mila, u ovoj rečenici bitna je riječ “veza”, a protiv daljine ćemo se boriti zajedno.

Čuo sam da si sretna. I ja sam sretan ako je to istina. I tužan sam ako je istina. Predaleko si od mene, a sretna si. Sebičan sam. Oduvijek sam mislio da tvoja sreća pripada i meni. Očito sam bio u teškoj zabludi. Ti možeš da budeš sretna žena i bez mene.

Što sam želio? Cigaretu. Viski. Sunce da mi sja. Da spavam, da zaboravim. Da promijenim prošlost. Ali u tom trenutku, više od bilo čega, želio sam nju.

Planirala sam ti reći sve te ružne stvari, ali na kraju jedino što sam ti htjela reći je da mi nedostaješ. Kako se grli kada znaš da je posljednji put? I kako se odlazi od nekog s kim želiš ostati zauvijek?

Znaš, posle miliona sekundi daljine, poželim samo da podelim sa tobom blizinu i ćutanje. Da isprepletem prste sa tvojima, približim ti osmeh i upijem miris tvog parfema. I da te ljubim. Dugo. Da ti poljupcima ispričam koliko mi nedostaješ kad odeš.